Dalija Mihaljević mlada spisateljska nada iz Ivanić

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

S namjerom da Vam predstavimo ovu mladu spisateljsku nadu iz Ivanić – Grada donosimo intervju vezan uz njeno stvaralaštvo.

Kako se zove roman i kako to da si baš odabrala to ime?

Roman je pisan u prvom licu, u obliku dnevničkih zapisa. Nema naslova, ni poglavlja, tako da je prilično slobodne forme, a nazvan je Svjetlo iz tmine. Sam naslov i nema neke doslovne veze sa sadržajem, već je izvučen iz konteksta, kao što i stoji u opisu knjige na koricama „stvarnost sa svoja dva obličja najbolje opisuje današnju surovu svakidašnjicu, a pomoću metafore iz naslova svima će postati jasno koliko je važan optimizam u takvom okruženju“.

Što te je potaklo na pisanje knjige?

Knjiga inače ne nastaje tako da pisac sjedne za računalo i odluči napisati knjigu. Barem u mom slučaju. Uvijek u glavi treba imati osnovnu ideju i „kostur“ cijele priče, tako da se okvirno možeš držati teme i s vremenom je postupno proširivati. Moja inspiracija je upravo moj karakter. Nikad nisam bila neki čovjek od realnosti, mašta je ta koja me vodi kroz život i to mi uopće ne smeta jer to je moj način da izbjegnem ružne stvari koje se svakodnevno događaju svuda oko nas. I dan danas mama mi kaže: „Dalia, kada ćeš se već jednom spustiti sa ružičastog oblačića na Zemlju?“

Imaš li neke književne uzore?

Da bi se stvorio književni uzor kao takav, mislim da treba pročitati jako, jako puno različitih autora i knjiga i imati veliko čitalačko iskustvo da bi iz tako velike mase kao što je ova danas čovjek mogao nekoga posebno izdvojiti. Tako da ne mogu reći da imam književne uzore, ali omiljene autore svakako imam. Na broj jedan od stranih autora definitivno izdvajam Ceceliu Ahern jer njeni romani zrcale ono što ja pokušavam postići svojim pisanjem, a to je uspješno umetanje imaginacije u realnost, a da ne zvuči previše patetično i dosadnjikavo. Zatim su tu još Sophie Kinsella, Susan Elizabeth Phillips, Sidney Sheldon, Jorge Bucay, Carlos Ruiz Zafon... Od domaćih autora najviše volim čitati Hrvoja Šalkovića jer ima stil koji se potpuno odvaja od ostalih, a svakom novom knjigom me iznova iznenadi i nasmije, a tu su i za mene neizbježni Pavao Pavličić koji već jako dugo piše, a svaki novi roman mu „ispadne“ bolji od prethodnog, zatim Julijana Matanović, Andrea Zlatar, ...

O čemu se u „Svjetlu iz tmine“ radi?

Kao što sam već spomenula, roman je pisan u obliku dnevničkih zapisa, tako da nema neka određena kratka priča koja je provučena kroz cijeli roman, ali ukratko, svoju priču priča šesnaestogodišnja Ela. U prvom dijelu zahvaća svoj život tijekom srednje škole, glavni problem je neslaganje njenih roditelja potaknuto prvenstveno izbivanjima od kuće i pijanstvima njenog oca, a od toga kreće svaki sljedeći problem i u ljubavi i u školi, loš odnos sa sestrom, a kao vrhunac svega mama ih napušta i odlazi živjeti u Beč na prijedlog svog novog životnog odabranika. Ela pronalazi utjehu u Dariju, dečku iz suprotnog razreda s kojim se ubrzo toliko zbliži da to prerasta u pravu ljubavnu priču. U drugom dijelu Ela je odrasla djevojka, brine se za tatu i pokušava kontrolirati njegov problem, priča s Darijem završila je na čudan način, no na neobičnom susretu u Beču ona shvaća da je sa sestrom povezanija nego što je mislila, da se na mamu više ne ljuti i da je Dario zaista taj kojeg je cijelo vrijeme zamišljala u svojim snovima.

O čemu se radi u novom romanu i kada ga možemo očekivati?

Novi roman zove se „U zagrljaju budućnosti“ i to je prava poslastica za sve ljubitelje ljubavnih romana, samo što sam ja svoj koncipirala na malo drugačiji način. Radi se o tome kako je Erik Spindler postao megazvijezda bejzbola, sporta tipičnog za američki kontinent, (a da je ipak povezan s Hrvatskom), o tome kako je Dora Tomić zablistala na tronu hrvatskog novinarstva i književnosti i uplela se u mrežu koju su joj vješto isplele kolegice neprijateljice na čelu s manekenkom Majom Puhlovski, kao i o tajnama uspješnih međuljudskih odnosa, o raznim vrstama spletki na koje nikada ne biste ni pomišljali, a sve to kako bi se dočepali onoga što želite, te o tome kako prava filmska ljubav može postojati i u stvarnosti, čak i ako joj daljina to ne dopusti... Pisan je u prvom licu, ali priču pričaju dva glavna lika s upadima glavne negativke. Svaki lik priča svoje viđenje problema, a onaj sljedeći nastavlja tamo gdje je prethodni stao i tako se izmjenjuju. To je klasično predstavljanje ljubavne tematike učinilo zanimljivijim, ali prave kritike čut ćemo kada roman izađe, a to će prema planovima biti krajem ljeta.

Što želiš postići predstavljanjem svojih priča publici?

Mislim da je moju želju najbolje opisao C. R. Zafon svojim citatom: „Istinski možeš upoznati nekog pisca samo ako slijediš trag tinte koji ostavlja, a osoba koju misliš da vidiš nije ništa drugo nego prazan lik, prava istina se uvijek krije u fikciji.“ Na dan mi padne na pamet sto pedeset ideja koje bih mogla prenijeti na papir, samo što svaka ta ideja sa sobom donosi svoje zahtjeve koje je jako teško uskladiti kako bi sve moglo izgledati točno onako kako sam ja to zamislila. Publika se dijeli na različite skupine, a svaka traži određenu tematiku za sebe. Nadam se da ću predstavljanjem svoje mašte uspjeti pridobiti nekolicinu znatiželjnika kojima će se moj način pisanja svidjeti i koji će u njemu vidjeti barem nešto vrijedno čitanja knjige do kraja. Teško je uskladiti svoju maštu s maštom ostalih, a kada to čovjek uspije, onda tek može reći da je zaista uspio.